Ohrid
Put oko sveta

Da bismo se pronašli, moramo se prvo izgubiti


Kreiramo svoja uverenja i po njima živimo. Menjamo ih kada od njih više nemamo koristi. Kada buka u glavi traje predugo, kada razloge ne vidimo a zaključke donosimo iz stanja pesimizma, jedino što možemo uraditi je vratiti se sebi. I setiti se onoga što jesmo, što znamo, što shvatamo i što smo savladali, ali promenom fokusa – na kratko, zaboravili.

Ohrid

What’s for you, won’t pass you by

Rečenica koju sam ispisivala po vratima belog ormana svoje sobe, dok me je drmao najveći pubertet. I naravno da trinaestogodišnja ja nije pojmila rečenicu kao današnja ja, ali mi je uvek bila izlaz iz naizgled bezizlaznih situacija. Uvek sam sa njom rezonovala. Sve što se dešava je sastavni deo puta i bez preteranog filozofiranja, zato što tako treba. Kad kažem sve, mislim na dobro i ono što ne smatramo dobrim. Ono što nas tera da rastemo, učimo, svaka situacija, stanje, osećaj, emocija, promena je tu sa razlogom. Lako je retrospektivno shvatiti razloge, no distancirati se u trenutku dešavanja i samo posmatrati, bez zaključivanja i osuđivanja sebe i svojih misli predstavlja izazov.

Što je veća bol i izazovi na putu, to je veća nagrada i njen značaj za nas

Parafrazirano, ovo je rečenica koju sam pročitala u knjzi The Subtle Art of Not Giving a Fuck – po mom mišljenju, jedna od knjiga bazirana na racionalnom razmišljanju, sa upečatljivim metaforama.

Bol je sastavni i neizostavno bitan deo života. Bez bola ne bismo mogli ni da rastemo ni da cenimo sve dobro što nam se dogodi. A što veće lekcije i bol prolazimo, to nam je i nagrada veća. I zaista, kad razmislite bolje, svaka ‘nagrada’ koju dobijemo nakon neke lekcije je velika, značajna i donosi nam radost. Te nagrade su zapravo manifestacija naših želja, a one dolaze kada u boli istrajemo, a ne od nje odustanemo.

‘Mi pravimo planove, a Bog nam se smeje’

vratiti se sebi

Danas sam razmišljala o brigama i zašto one postoje. Prethodne nedelje sam bila isključena od svega i svih par dana, sklonila sam se iz grada i rešila da testiram sebe i vidim da li ću izdržati bez telefona, interneta, priliva (nebitnih) spoljnih informacija.

U situaciji gde sam bila isključena od svega, shvatila sam koliko brige koje brinem em nisu moje, em nema potrebe da ni sekundu svog vremena trošim na njih. Obećala sam sebi da me tih par dana neće interesovati niko i ništa, da može da gori svet i da sam ‘daleko’, pa samim tim, šta god da se dogodi, ja na to ne mogu uticati. I zaista je (bilo) tako. Desilo se x ‘problema’ dok sam bila odsutna, ali su se, kako su došli, tako i rešili, sami od sebe. A ja toga nisam ni bila svesna. Dakle, rešili su se, a da ja o tome nisam brinula. Time sam spasila sebe dodavanja novih, svakodnevnih slojeva stresa, u direktnom ili indirektnom obliku. Rešeno je!

Takvim stavom prema sakodnevnim izazovima je fokus na rešenju, umesto na problemu – još jedna poznata, na kratko zaboravljena činjenica.

Šta je sa planovima? Imam ih milion. Svakog dana napravim još par i tako u nedogled. Moj fokus je na oranizovanju dalekog, prekookeanskog putovanja kroz par meseci. Toliko o tome razmišljam, da sam zaboravila da mi predstoji nekoliko putovanja u naredna 2 meseca. Propuštam lepote sadašnjosti, razmišljajući o budućnosti, a pitanje je šta će se od svih tih planova ostvariti.

Planiranje mi dođe isto što i maštarenje, jer mi daje mogućnost da sebe zamislim tamo gde želim da budem, da se prebacim u trenutak u budućnosti, a zapravo zaboravljam da je to ono što sada želim. I tu dolazi do disbalansa. Projektujem. Fantaziram, a svaka fantazija je misao o budućnosti ili razmišljanje o prošlosti. Sve to ima istu posledicu – propuštanje života koji se događa sada i ovde.

Šta ako je ovo danas ono što smo nekada jedva čekali?

vratiti se sebi

Setila sam se perioda pre 2 godine. Putovala u 11 zemalja, posetila 15 gradova. Stotine događaja, osoba, postignuća, spoznaja, novih odnosa i novih odnosa sa starim ljudima. Iz ove, sadašnje, perspektive, jako produktivna godina, nešto što jako želim da proživljavam sada. Ali, tada mi je svega bilo malo, kao što mi je i danas svega malo. Tada sam mislila da živim monotonim životom, da mogu više, da je sve što sam radila malo. Nije istina.

Mislila sam da nisam dovoljno meditirala, sada znam da jesam. Nisam bila zadovoljna napretkom u yogi, a bila sam fleksibilnija, psihički i fizički, više nego danas. Nisam bila dovoljno mršava, nisam imala svaki komad garderobe koji sam želela i gomilu sličnih, sitnih, nebitnih stvari. Želela sam više.

Danas kada sam život unapredila u svakom smislu se sećam da sam tada jedva čekala ovo što sam danas. A danas mi deluje da je ono tada bilo bolje. To je posledica fokusa i unutrašnjeg stanja. Nema ničeg lošeg u tome da težimo boljem i višem, ali posmatrajući kroz ying-yang princip – u tome postoji i malo lošeg. Kada je dovoljno? Da li ikada prestanemo da tražimo više?

Da – kada smo fokusirani na sada. Kada ne izostaje izgovorena ili neizgovorena, promišljena zahvalnost za sve što imamo sada. Jer, ono što sada imamo je baš ono što nam je sada potrebno. I postoji u tačno onoj meri u kojoj to možemo da prihvatimo. Jer, život nam uvek daje onoliko koliko možemo da podnesemo.

Nekada ne dobijemo ono što želimo, jer nam je život spremio nešto mnogo bolje

I ovo se nadovezuje na prvu pomenutu, zaboravljenu, stvar. Zašto želimo baš tu osobu u svom životu? Zašto mi je stalo da budem okružena određenim ljudima? Zašto želim da ostvarim emotivnu vezu sa određenim tipom? Iz svakog odnosa dobijamo nešto.

It’s either a lesson or a blessing.

Često vodim razgovore sa ljudima iz svog bubble-a i jedna od dobrih strana toga da živimo unutar svojih ‘balona’ je razmena kvalitetnih informacija, spoznaja i iskustava. Dosta ljudi iz mog okruženja izgovara – Dokle ću dobijati lekcije?

Pitam se i ja i nemam odgovor na to pitanje. Tačnije, nemam bolji odgovor od – beskonačno. Infinity. Taj infinity znak me konstantno podseća da je život neprekidan ciklus uspona i padova. Idemo gore-dole, hteli mi to ili ne.

Sada bih ovde mogla da nadovežem i priču o balansu i tvrdnjama drugih da je to stanje kojem treba težiti. Donekle se ne slažem sa tim. Nikada nisam rezonovala sa mišljenjem da milijarde ljudi na ovom svetu teže istom i da žele isto. Međutim, ako uzmemo u obzir da percepcija reči balans varira među pojedincima, onda bi se i moglo generalizovati i reći da svi težimo istom.

Ima i nas ekstremnih. Već dugo učim da prihvatim i prigrlim tu svoju ekstremnu prirodu. Ne želim da je odbacim zbog nekakvog balansa. Želim da mogu da je iskontrolišem kada za tim osetim potrebu, ali ne želim da je menjam. Kažu da nije dobro davati celog sebe u sve što radiš.

A kako onda znaš da ti je i koliko stalo, ako sebe ne uložiš u svaki odnos, svaki posao, svaki osmeh, zagraljaj, dodir, reč, savet, svako ‘hvala ti’ i ‘zahvalna sam’?

Dakle, lekcije su ponovno otkrivanje onoga ko smo i naše suštine. I ne prestaju, osim ako ne želimo da ostanemo doživotno učaureni i ako u nama nema želje za progresom. A ono što nas zaobiđe, nikada nije ni bilo namenjeno da nam bude blagoslov kao takav, već lekcija, koja će nam doneti dugoročnu radost.

Hvala lekcijama! (pogotovu onim na dve noge)

Naše misli i reakcije određuju našu stvarnost

Ohrid

Postoji ona rečenica, rasprostranjena na mrežama, (valjda) izgovorena od strane Oca Tadeja – Kakve su ti misli, takav ti je život. Opet ne znam koliko je ljudi zaista shvatilo suštinu tih reči.

Pošto se već prisećamo, da se prisetimo i ovoga: naše misli uzrokuju naše emocije, a naše emocije našu vibraciju i reakcije. Nisam ovome pridavala veliki značaj dok ga nisam testirala na naizgled glupom primeru, gde sam samoj sebi izazvala strah u svoj 4 zida, razmišljajući o pauku.

Plašim se pauka i sedela sam u potpunoj tišini, zatvorenih očiju i zamišljala kako je ogromna tarantula na metar od mene, kreće se ka meni i planira da me ubije (nećemo zalaziti u detalje) U sekundi sam počela da se preznojavam, tresem, osećam strah sve jače.

Želela sam da pobegnem iz sopstvenog stana – a samo je trebalo da otvorim oči.

I onda sam shvatila paradoksalnost misli i uslovljenosti emocija mislima. Prosto je – mi sami možemo izazvati u sebi bilo koju emociju ili osećaj. A pre toga, možemo izabrati koje misli želimo da mislimo. Zašto bismo u glavama zadržavali bilo koju negativnu misao, ako ničemu ne doprinosi?

Birajmo da mislimo one misli koje nam donose još takvih misli, a one nam donose prelepe emocije. Prelepe emocije dovode do toga da se osećamo fenomenalno a onda su i naše akcije takve – fenomenalne.

Slično je i sa reakcijama. Način na koji odreagujemo na ono što smo sami stvorili ili na ono što je neko drugi stvorio, određuje našu stvarnost. Moja i vaša realnost nije ista. Svako živi svoju realnost, koja je uslovljena nama samima. Biramo kako ćemo odreagovati na pozitivne i negativne komentare. Biramo kakav će uticaj komentari imati na nas ili da li ćemo ih pustiti da postanu naša realnost. Možda je ovo i najbitnija ‘zaboravljena’ stvar, jer kad nam se ‘filter’ ošteti, propuštamo svakakve gluposti u svoju realnost.

Ono što drugi misle i govore o nama ne govori o nama, već o njima

Uvek, u svakom trenutku mi je u glavi činjenica da stotine ljudi o jednoj osobi ima stotine mišljenja. I ta činjenica ide u prilog tvrdnji da nas ljudi vide iz stanja svoje ljubavi, tuge, ljubomore, radosti, samopouzdanja, nezadovoljstva.

Srećom ili nesrećom, u ljudima tražim samo dobro. I u onim konfliktno nastrojenim, podrugljivim osobama, koji imaju negativan komentar o svemu i svakome, vidim dobro. Jer, njihove reči i reakcije su pune nezadovoljstva, tuge, nerazumevanja sebe. Oni očajnički žele da budu saslušani, da ih neko čuje, da im pomogne i iz sopstvene nemoći da izgovore i urade ono što žele, preduzimaju očajne poteze. Naravno, to ne znači da treba dopustiti ikome da te gazi, naprotiv, ali pristup pun razumevanjam nam pomaže da se sa takvim osobama lakše nosimo.

U svemu tražim i vidim dobro je zato što je meni tako lakše. To me ne čini dobrom osobom u sopstvenim i tuđim očima. Sebi sam uvek dobra, ali ovakva percepcija mi pomaže da se osećam još bolje.

Sebično – možda. Ali sebičnost smatram vrlinom samosvesnih ljudi.

I opet – to kako neko na nas reaguje i šta u nama vidi je ono što taj neko jeste i što nosi u sebi. Desi mi se da izgradim ne tako pozitivno mišljenje o drugima. Ali, onda shvatim da sve ono što mislim o drugima nisu oni, nego moje trenutno ponašanje i ja. I ne osećam se prijatno kada sam to shvatim, jer znam da to moram kod sebe promeniti. A sebe je najteže menjati.

Međutim, ne samo da prepoznajem i menjam sebe, već sam promenom sebe i ljude počela da posmatram na drugačiji način. Sve počinje od nas samih. Nema te osobe ili situacije koja je uzrok onoga što nam se dešava. Uzrok smo mi sami.

Your ego is not your amigo

vratiti se sebi

Prošle godine sam proučavala kolektivni ego. Čudno je to na koji način je i u kojoj meri zastupljen na našim prostorima. Ali, svaka promena počinje pojedincem, pa sam se fokusirala na ego u sebi. Daleko od toga da sam ga savladala, ne znam da li ću ikada.

Zapravo, to nije istina. Mislila sam da sam ga savladala, dok mi život nije doneo jaku lekciju. I nisam je prepoznala dok u meni nije krenuo da se taloži stres i anksioznost. Kada sam tražila razloge svojih reči i reakcija, tada sam shvatila da nisam reagovala ja, nego moj ego. Naučila sam da ga prepoznam. Nekada uspem i da ne odreagujem, pa kada ne odreagujem, počnem da skakućem od sreće, jer pomislim da sam ga pobedila.

Kada se ego javi, javi se u formi inata, potrebi da dokažem da sam bolja. Da pokažem da ja mogu više, u onom ‘E, sad ćeš da vidiš!’ momentu. Ti momenti, ako se iskoriste u pozitivnom smislu, dovode do toga da ego može da nam posluži. Ali, tanka je granica između pozitivne i negativne strane ega i u tu zamku svi lako upadnemo.

Svaki put kada želim da odreagujem, trudim se da se zapitam koja mi je početna emocija, koja je polazna osnova za moju reakciju, čime je uslovljena. Ako vidim da je u pitanju negativna emocija ili je krajni rezultat da na neki (ne)svesni način napakosim nekome, prestajem, jer znam da to nisam ja. To je ego.

On se bori da u nama opstane, a kada oseti da će biti ugušen, bori se na sto načina da do toga ne dođe. Što smo (ga) svesniji, to su (mu) manje šanse da će se umešati u bilo kakvu reakciju. Zato ga treba barem držati pod kontrolom, ako ne i više od toga.

Ohrid

Ove stvari sam godinama učila, savladavala. Trebalo mi je dosta vremena da ih razumem, a tek onda započnem život po ovakvim, sopstvenim pravilima. I neverovatno je koliko lako fokus sa naučenog može da skrene i ode u drugom smeru.

Da l’ je zbog gašenja požara nastalih velikim promenama koje su se dešavale ili sam izgubila fokus da bih opet mogla da ga pronađem na zreliji, smisleniji, korisniji način – ne znam. Ali vratila sam ga.

Where focus grows, energy flows.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *