racionalizacije
Motivacija

Kroz ključaonicu racionalizacije

Inspirativni skok iz kreveta, trinaest minuta pre ponoći.

Celog dana govorim kako jedva čekam veče, da pustim seriju, kupim gomilu junk hrane i pustim Ozark, umotana u ćebe. Od junk-a sam pojela salatu, vino se i dalje hladi, neotvoreno, u frižideru – dobro je, apetit je nestao, a javila se potreba za vodom.

Ni sa serijom se nisam proslavila, čitave tri epizode.

I onda mi je palo na pamet – šta ako, svaki put kada smo melanholični, tužni, sentimentalni, kada osećamo neku emociju koja je slična ovim navedenim, mi bivamo nagrađeni?

Šta ako su te emocije jedno od onih najdivnijih ‘sklanjanja sa puta’ i pravljenja prostora za ono bolje od ovoga što je sada? Ne volim da koristim emotikone prilikom pisanja tekstova, ali da ih koristim, ovde bi sada stajao neki koji se smeje oko glave.

Racionalizacija je odlična stvar kada se ume koristiti. I kada se dozvoli da kroz ključaonicu života ne gleda samo srce, već i mozak. Istina, balans između dva se uči, doživljava, vežba, prolazi spontano i svesno, namerno, izaziva i donosi ga životno iskustvo. Kao i vreme.

Naijskrenija i najlepša stvar na svetu je ići srcem. I što više ožiljaka na njemu ima, sve je jače, spremnije da voli, ali pod uslovom da se ne plašimo da ga delimo. Pre pet godina sam čula: „Ko emociju svoju čuva, izgubiće je.“ I verovatno sam to više puta ponovila, kroz razgovore i tekstove. Ali, nikad nije previše, jer je trenutak u kojem je se setim uvek pravi.

Plešući, koračajući, trčeći kroz ovaj život, naučimo da ono ispravno i ono najlepše često nije isto. Ne dolazi uvek do podudaranja. Emocije bi uvek napolje, uvek da se izraze na jedan od bezbroj načina i zato i jesu najbolje što se ljudskom biću moglo desiti.

U jeku sukoba između racionalizacije i emocionalizacije, um je prvi put nakon značajnog vremenskog perioda, prevagnuo. I taj ‘sukob’ je relativno kratko trajao. Ono što je usledilo je bilo izazovnije – kako se uskladiti sa ishodom racionalizacije, nakon što se čitav život trudim da se uskladim sa emocijama?

racionalizacije

Onda je krenula pesma. I setila sam se onoga što sam nedavno čula – treba znati prepoznati trenutak i dobru priliku. Iako je imalo drugu konotaciju, nema razlike ni kada se radi o nama, sa onim što se dešava unutar nas.

A podjednako je bitno iskorisiti priliku za ono čemu je ona i namenjena. Ni više ni manje od toga.

Sve ostalo su projekcije. Sve ostalo su nesigurnosti, šabloni, želje i žudnje, neostvarene fantazije, priželjkivanja, strahovi, rane. Kada gledamo u to što je ispred nas iskreno, svesno i vidimo ga kakvim jeste, neće biti ni tuge, ni melanholije, ni nedostajanja. Biće samo onoga što nam je u tom trenutku potrebno da vidimo, osetimo, doživimo – ili prebolimo.

Onaj inspirativni skok iz kreveta je usledio nakon što sam gledala u ekran ugašenog televizora i razmišljala kakve to misli izazivaju gorepomenute emocije. Deezer je, paralelno s tim, došao do jedne od mojih omiljenih pesama koju izvodi Bebe. Pomešano sa eteričnim uljima, tišinom koja vlada Beogradom i prigušenim svetlima, uspela sam.

Uspela, da ne upadnem u sopstvenu zamku komplikovanog, neistinitog toka misli i nazivanja emocija imenima koja tim emocijama ne priliče. Jer, nisu to. No, koje god ime damo emociji, ona će to pre ili kasnije postati – zavisi koliko smo u tome istrajni.

I kao što peva Bebe, već skoro četrdeset minuta, koliko pišem ovo – Así tenía que ser. Y la dejaste volar..

..i beskrajno ti hvala na tome.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *