ljubav
Motivacija

Prošlogodišnje odluke i ovogodišnja (ne)ispunjenja

Prva, druga, treća brzina. Zatim brzi prelazak iz četvrte u petu, voziš, ne staješ, juriš, žuriš, planovi čekaju, želje te vuku, a ti hoćeš još. A onda naletiš na znak stop i hteo ne hteo, ili ćeš stati ili ćeš napraviti kolaps. Blokiraćeš i raskrsnice i puteve, nećeš moći videti u kom smeru dalje nastaviti, možda ćeš ugroziti sebe i one oko tebe, a to ti nikako nije bila namera.

Uhvatila sam sebe kako razmišljam o razvoju situacija i sticaju okolnosti prethodnih nekoliko nedelja. Iako se stvari nisu odvijale kako sam želela, kada rezimiram prethodnih 365 dana, ima toliko stvari na kojima sam zahvalna. Ova godina je svima donela nebrojano mnogo poruka, promena, shvatanja, oslobađanja, preseka, novih početaka, suočavanja, radosti – ali retko kome je donela ono što je bilo isplanirano.

Provlače se te neke, naizged kliše, rečenice kroz čitavu ovu godinu i svaka ukazuje na određeni period, svaka odgovara temi koju prati.

Želje se ostvaruju na čudne načine

Iz godine u godinu postavljam ciljeve, pravim preseke, analiziram (svoje) postupke, trudim se da ostvarim sve svoje želje. Početak godine je nagoveštavao ekspanziju, puno dešavanja i događaja. Već sam se u februaru pomirila sa činjenicom da ću najverovatnije veći deo godine provesti u avionu, na aerodromima, van Srbije, iz privatnih i poslovnih razloga. I tako je i bilo do marta, sve kao očekivano.

I htedoh napisati – A onda sam stala – ali nisam. Ništa nije stalo, iako smo imali privid globalne pauze. Zapravo, stvari su se i dalje dešavale na nivoima koji možda nisu bili momentalno vidljivi. Ali ništa nije stalo, samo su se stvari slagale iza kulisa, na sebi svojstven način.

Pronašla sam taj zlata vredan papir, gde su bile ispisane (ne)moguće želje koje želim da ostvarim 2020. godine. Uzela sam ga u ruke u septembru i počela da plačem kao beba, od ponosa, od sreće, od umora i nemoći, od straha, od olakšanja. Sve na šta sam usmerila svoju pažnju sam ostvarila, ali nijedna ostvarena želja nije bila ostvarena na način na koji sam to zamišljala.

Kao što kaže Nina Badrić u jednoj od svojih pesama: „I Bog nekad krivom crtom piše pravo.“

Što me je dovelo do druge, možda najbitnije rečenice ove godine.

Samo je potrebno verovati

Kada se stvari ne odvijaju onako kako želimo, kako smo zamislili ili kako očekujemo, to je momenat kada na snagu stupa moć vere. Ma koliko optimistično gledala na život, koliko god da razumem uzroke i posledice, ove godine mi je vera izostala. Verovala sam na momente, verovala sam samo onda kada sam videla da se stvari ostvaruju. Koja je poenta vere ako je imamo samo onda kada manifestujemo željeni ishod?

Kako bih ovu bitnu lekciju naučila, život mi je neprestano donosio situacije i ljude na kojima je trebalo da naučim da pustim i da verujem. I bilo je neophodno da prođe čitava godina, da bih konačno sela, pogledala u nebo, predala se i izgovorila: „Jasno mi je zašto je moralo ovako. Jasno mi je da sam odbijala signale koji su mi govorili da treba da verujem. Jasno mi je da jedino što sada mogu jeste da (se) pustim i verujem. Jer, to je jedino što mi je preostalo.“

Kada vam ne preostane ništa drugo nego da verujete da će se stvari složiti onako kako zaslužujete, ulazite u stanje mira. Ali, da li je ono što zaslužujemo ujedno i ono što želimo?

Dobijamo ono što zaslužujemo

ljubav

Nedavno je Brankica Damjanović na svom Fejsbuk profilu objavila deo svoje knjige „Rukopis mog brata“, gde je fenomenalno opisala ovaj deo. Prenosim ga u celosti:

„Volela bih da u novoj godini svi dobijemo ono što zaslužujemo, a ne ono što želimo. Prvo, mislim da je to pošteno, a drugo – želje su katkad ništa u odnosu na ono što nam stvarno treba i pripada. Prednjače li nam želje ili zasluge, znaćemo po tome da li smo prvu rečenicu doživeli kao kletvu ili blagoslov.“

Ako je ono što želimo takođe i ono što nam je neophodno, znaćemo na osnovu toga da li ćemo to manifestovati u svom životu. I tu je vera neizostavan deo slagalice. Ponovnim osvrtom na prethodnih 12 meseci sam videla sinhronicitet između onoga što sam želela i ostvarila. Još uvek u sebi osećam otpor prema prihvatanju da stvari koje nisam ostvarila ne zaslužujem. No, tu na snagu stupa sledeća misao.

Svako vremensko odlaganje ima svojih prednosti

ljubav

..ili u originalu – Every delay has its blessings. Kada razmišljam o tome da se stvari ne dešavaju uvek kada mi želimo, nego kada treba, uvek se setim scene iz filma Tajna, kada čovek pomisli na slona, a on se momentalno stvori u njegovoj sobi. I zaista, zamislite da se sve što želimo ostvari baš tada kada želimo. Kakav bi to život bio? Kako bismo u tim situacijama mogli da uživamo u sopstvenoj neposrednosti, spontanosti, kako bismo pustili životu da se desi?

Ne, ne treba sada da napustiš grad. Nije vreme da se promeni posao. Nemoj danas da prođeš tom ulicom. I ta kola koja želiš da kupiš – kupićeš ih, okolnosti rade u tvoju korist, ali ne sada. Neću govoriti o vremenu, o budućnosti i sadašnjosti, jer vreme posmatram na specifičan način.

To što se nešto nije ostvarilo u trenutku kada to želiš ne znači da to ne zaslužuješ. Znači da te čeka nešto fenomenalnije. Znači da treba da prođeš kroz par drugačijih iskustava, ne bi li to što imaš posmatrao na najbolji mogući način. Znači da možda postoji lakši put da dođeš do toga što želiš.

„There’s no such thing as bad timing.“

Iskrenost je privilegija hrabrih

ljubav

Ne znam kakve novogodišnje odluke donosite i koliko se istih tiče vas lično. Borila sam protiv laži veći deo dosadašnjeg života, ubacivala se u ulogu malog Kalimera koji je vikao: „Nepravda!“, svaki put kada je prepozna. Međutim, odlučila sam da se borim za istinu i budem takva prema sebi i svima.

Ni sama ne znam koliko sam puta osećala da se gušim kada treba da izgovorim istinu. Kada treba da budem direktna, kada treba da izgovorim rečenice koje će me osloboditi, ali u tom momentu deluju kao najveći kamen oko vrata. Međutim, svaki put je bivao sve lakši. I postepeno mi je život dovodio ljude koji su direktni, iskreni, koji umeju da saopšte sve što treba, kada treba.

Nas nikad ne zaboli istina. Zaboli nas kada shvatimo da smo živeli u sopstvenom uverenju i na osnovu njega kreirali realnost koju istinski ne želimo da živimo. Zaboli nas kada čujemo reči u trenutku kada to nismo očekivali. Kada vidimo da smo sebi dozvolili da živimo van istine, a nije bilo razloga za tim.

A znate kako ćete znati da li živite svoju istinu? Po tome da li je prati mir.

Živeti (u) mir(u)

ljubav

Postoji taj jedan momenat kada se ispod slojeva razočaranja, boli ili privida boli, nekada i tuge – oseća mir. I kada se nađete u tom stanju, ma koliko god vam ovi prividi mrsili konce u glavi ili srcu, vi znate da ste doneli ispravnu odluku. Osećate se spokojno, jer ste dali sve od sebe. Usklađeni ste sa svojim postupcima, osećate tu usklađenost na različitim nivoima.

Istina, možete osećati razne emocije, ali dokle god ih prati mir, znajte da ste bezbedni. Znajte da ste na vašem putu, znajte da ako tada dodate određenu količinu vere, rezultat i zasluženi ishod neće izostati.

„Ako pustite da se mutna voda slegne, postaće bistra. Ako pustite da se vaš uznemireni um smiri, vaš put će takođe postati jasan.“

Dobri smo takvi kakvi jesmo

ljubav

Od marta do početka juna sam imala utisak da se svi toliko usavršavaju, konstantno uče i rade na sebi, te da će to dovesti do ozbiljnog napretka i menjanja svesti kod ljudi. Ne znam da li sam u okruženju imala osobu koja nije učila još jedan jezik, čitala one knjige za koje ranije nije bilo vremena, fokusirala se na omiljeni hobi, pokrenula biznis ili krenula da radi na razvoju neke nove ideje.

Onda sam krenula da forsiram sebe – jedan jezik, drugi jezik, rad u kojekakvim programima, video editing, pisanje tekstova, treninzi, yoga. Znala sam da pročitam knjigu dnevno, čitala nekoliko u isto vreme. I sve to van radnih sati, jer je posla bilo sve više i više.

A to je bio ništa drugo nego beg. Beg od neizvesnosti. Nisam dozvoljavala da osećam strah. Nisam želela da slušam i pričam o globalnoj situaciji, nisam želela da se suočim sa činjenicom da mom planiranju svakog dana, nedelje, života uopšte mora doći kraj. Jer, ova godina je sa sobom nosila i tu spoznaju. Nisam znala kako da prestanem sa kontrolisanjem svega, iako je u podsvesti već dugo svetleo crveni alarm da to moram da uradim.

Poznato je da ono čemu se opiremo – opstaje i vremenom postaje jače. Jer, tu nam ide fokus. Došlo je do momenta kada sam se potpuno slomila, kada nisam videla nikakav cilj ispred sebe, kada sam upala u stanje neke čudne depresije koje dugo nisam bila svesna. Bilo je još teže da prihvatim da jedan večiti optimista može upasti u stanje letargije. Pitala sam se svakog dana jel je ovo život i ako jeste, jel je vredan življenja?

Zahvaljujući svojoj velikoj želji, zahvaljujući prijateljima koji su, svako na svoj način, podnosili celokupnu situaciju i delili svoja iskustva, osećaje i misli, uspela sam da se iskobeljam iz zamke sopstvenih misli, šablona i uverenja. U toj zamci sam živela godinama, uverena da živim slobodno. Spolja sam bila slobodna, iznutra – okovana od strane sebe same.

I kada više nije bilo drugih opcija, prihvatila sam da sam dobra baš ovakva kakva jesam. Ne moram da učim još jedan jezik ako to istinski ne želim, znam ih dovoljno. Ne moram da čitam knjigu ili dve mesečno, ne moram sve da znam, sve da razumem. Najbitnije od svega, ne moram se uvek osećati dobro. Okej je ne biti okej, samo se tome ne treba opirati, već osetiti svaku emociju i pustiti je da prođe kroz nas.

Dobri ste baš takvi kakvi jeste. Jer ste posebni. Jer smo posebni.

Živeti bez očekivanja

Neću reći da sam naučila kako živeti bez očekivanja. Ali sam naučila da se za očekivanja ne treba vezivati i da nadati se i očekivati nije isto. Nada i vera idu u paketu i svi se nadamo – nekome, nečemu. Očekivanje dolazi sa potrebom za kontrolisanjem svega, sa planiranjem i ubijanjem spontanosti. Kada isplaniraš tok dešavanja, počneš da preduzimaš akcije iz svoje potrebe za kontrolisanjem i očekuješ određeni ishod, jer si preduzeo sve korake da se to i ostvari. Međutim..

Nije uvek do nas. Ako posmatramo iz perspektive odnosa – ja mogu dati svoj maksimum. I druga osoba može dati svoj maksimum. Ali, tu su i razne okolnosti, tu je tajming, tu je razvoj događaja, tu su spoljni uticaji, tu su prošla iskustva, tu su (ne)suočavanja i svi oni zajedno čine da se neki odnosi odvijaju ovako ili onako. Ili se ne razvijaju uopšte.

Zaista, nije uvek do nas. I ne možemo znati, sve i da do detalja isplaniramo, kako će nam se život odvijati. Jedino što možemo je dati svoj maksimum, pustiti i verovati da će ono što zaslužujemo doći kad treba.

„What’s for you, won’t pass you by.“

Posmatrati život iz stanja radosti

ljubav

Poslednjih par meseci često vodim razgovore o tome kako izgleda posmatrati život iz stanja radosti i kako izgleda kada ljude posmatramo kao ljubav, bez obzira ko su i šta su. Imala sam toliko situacija gde sam bila ljuta, povređena, besna, ogorčena i uglavnom su bile stare, nedovršene, nerešene priče. Posmatrala sam ih upravo kroz takve emocije – niske, teške, negativne. I onda sam slušala o tome da kada posmatramo kroz takve emocije, ne možemo izazvati nijednu emociju koja je dijametralno suprotna.

Kako iz besa mogu osećati empatiju? Kako iz ogorčenosti mogu da razumem tuđe postupke i gledam kroz ljubav? Nemoguće je. Dugo već vežbam da promenim polaznu tačku posmatranja i perspektivu. Često sam u glavi inicirala neke situacije ili rasprave i neverovatno je kako su se lako rešavale dok sam bila baš u tom stanju radosti. Kada sam posmatrala odnos nasmejana, ali istinski, sa osećajem sreće, razumevanja – i odnosi su počeli da se rešavaju na najlakši i najlepši način.

Posmatranje kroz ljubav, iz ljubavi i kao ljubav je možda poslednja stvar o kojoj sam razgovarala, ne tako davno. To je trenutak kada si svestan svih onih emocija koje su nasleđene, svih bolnih momenata koji još uvek nisu raščišćeni. To je trenutak kada ljude posmatraš kao ono što oni izvorno i jesu – čista ljubav. A sada razmislite, kako bi izgledalo da neku osobu posmatrate kao ono što ona izvorno i jeste – čista ljubav?

To ne znači da druga osoba u sebi naprasno više neće imati svoje momente, poteze koji nisu logični, da vas neće iznervirati ili da neće osećati neku negativnu emociju, naprotiv. Ali, mi biramo na šta želimo da se fokusiramo. I posmatranje iz stanja ljubavi ne može doneti ništa drugo nego – ljubav.

Zbogom putuj, 2020. godino!

ljubav

Rezimiram nedeljama unazad ovu godinu sa raznim ljudima. Niko mi do sada nije rekao da je bila loša, ali su svi rekli da je bila teška. Bila je teška jer je svako učenje teško. Nekad nam ide lakše, ali uglavnom nam je potrebno da određene lekcije ponovimo više puta pre nego ih savladamo.

Ovo je godina mog najvećeg uspeha, onog unutrašnjeg. Iz ove godine izlazim potpuno drugačija nego što sam u nju ušla i ono što je važno je da sam ponosna na sebe i svoj rast. Na sve što sam uspela da ostvarim, na svemu što sam uspela da pustim. Pa i na svemu što sam uradila pogrešno, ako uopšte postoji pogrešno.

Svaki napisan tekst je moj podsetnik, ali pišem ga i iz uverenje da će vam sigurno korisititi. Da ćete ga pročitati baš kada vam je potrebno da znate da niste sami. Da se svi suočavamo sa teškim momentima i da i najpozitivnije osobe mogu upasti u stanje depresije. Budite ljubav, budite radost, budite vi, autentični i divni kakvi jeste. Ništa drugo nije vredno i ništa drugo nije pravo. Šta god da jeste, budite to i prihvatite se.

Ove godine sam upoznala pravu Katarinu i znate šta? Ona je najfenomenalnnija osoba koju sam ikada upoznala i radujem se daljem upoznavanju i otkrivanju.

A vama želim vam da naredne godine dobijete sve što zaslužujete.

Love, K <3

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *