Motivacija

Lepo je

Imaginarno, primenjeno u ispravnom kontekstu, prouzrokuje željeni ishod. Misao, emocija, akcija, nužno tim redom. 

I obrnuto, imaginacija koja se pretvara u idealizaciju naočigled jednostavnog entiteta, osobe ili situacije izaziva razočaranje, pa neretko tugu i bol.

Umeti setiti se da je sve stvar percepcije u trenutku kada je nešto prelepo i onda kada nije, je moć u našim rukama. Ta moć u našim rukama nam daje fleksibilnost da delamo onako kako nama odgovara, a onaj koji ima fleksibilnost u odlučivanju, ima i opcija, te veće šanse za dobijanje željenog ishoda.

Upala sam u zamku učenja. Toliko sam toga naučila, a sve sam manje znala. 

Scio me nihil scire – jedna od tri latinske poslovice koju sam zapamtila.

Ako dodam tome drugu od tri latinske – res, non verba – zar nije logično da je treća i ujedno poslednja koju sam zapamtila davne 2008., na najomraženijem času latinskog jezika, non quis sed quid?

No, zamka učenja. Što sam više čitala, sve sam više znala, sve sam više razumela, sve sam manje primenjivala i živela naučeno. Potpuna kontradikcija, jel da?

Ponovo sam otvorila igraonicu. Pišem, bojim, crtam, lepim, seckam, maštam, pevam, igram. I gledam u gladiole, nije bilo kala u cvećari danas. A ni rajske ptice. To je moje cveće.

lepo je

Ne interesuje me da li ko razume. A hoće. Ja se razumem. I to mi stavlja ovaj blentavi, dečiji osmeh na lice i boje ove zelene oči u još svetliju zelenu. Onu najlepšu.

Onaj teži deo je ostvariti momentum. Jedan, drugi, osmi, a sve u toku jednog dana. Još teže je otići korak dalje i živeti taj trenutak, nadograđivati ga i činiti ga još svesnijim, većim, važnijim, opštijim.

Ali hej, nikad nisam bila ona koja odustaje. Na kratko se pomerim, malo odlutam, nekad se izgubim – ali barem ne prestajem da se pitam i tragam. 

Dotakli smo dubinu, dotakli smo izvor. Kažem, dotakli, jer čovek to retko može sam. Obično se neka srodna duša tu pronađe, pa bude baš to, duša, ciljano ukazujući na neophodno i bitno. A odatle je samo krenulo ono za šta prošlost i služi – da se prisećam onoga što znam, ali znam od baš baš davno, pre nego sam svesno pristupila življenju.

Najviše me veseli krajnji rezultat, ovaj današnji. Beskrajna ljubav. Preplavljenost lepim i poletnost, danas jedva da zemlju dodirujem. 

Miru se i dalje teži, nije mir ako je danas, a nije sutra. To je varka, a nećemo se zavaravati. Dobro, prisvojiću ga makar danas. Smem li? Ma, naravno da smem, danas (se) dozvoljavam.

I kao značajno izvući iz danas je da je vežbanje i beskonačno ponavljanje dok ne postanemo svesno svesni, u osnovi svega. 

Džabe nam knjige, ako nema primene.

A učestala primena rezultira stvarno naučenim ponašanjem. Naučenim mislima. Naučenim navikama, onim koje nam koriste. I koje nas usmeravaju kada nam oči i um odlutaju sa cilja.

I pojma nemam odakle dolazi ovo, verujte, ne pišem ja, piše nešto iz mene.

I dalje gledam u gladiole, otvorio se još jedan pupoljak, a Oliver završava svoje ljubavno izvođenje pesme u kojoj nam ubedljivo govori da veruje da anđeli postoje. 

Od kada te znam. Od kada se znam.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *